Upotrebu monokromatskih kontiniuranih laserskih zraka za
optička SETI istraživanja prvi su put su predložili Schwartz
i Townes 1961.
god. Naime, mikrovalne transmisije od neke ET civilizacije bi, po njihovom
mišljenju, bili vrlo neefikasne: ne mogu održati signal onakav kakav je poslan zbog
pojačavanja pozadinskog šuma u vremenu, disperzije i scintilacije (ometanja vala zbog 
djelovanja
vidljivog ili ultraljubičastog zračenja). U optičkom spektru moguće je odaslati
laserski signal na duljinu od nekoliko tisuća svjetlosnih godina bez znatnije smetnje u
scintilaciji i apsorpciji.
Općenito, SETI su potrage uglavnom usredotočene na mikrovalove, za "signalne" valove i valove sa "podacima". Naime, nije isključeno da bi na jednoj (pretpostavimo vodikovoj) frekvenciji bio samo pravilan artificijalni signal da se primi poruka o postojanju neke civilizacije, a na nekoj potpuno drugoj frekvenciji (koju bi npr. mogao definirati prvi signal) pravi podaci, poruka ili nešto slično. Optički SETI dopušta mogućnost da bi na mikrovalnoj frekvenciji mogao postojati "signal", ali da je prava "poruka" u optičkom spektru, ili da su i "signal" i "poruka" zajedno u optičkom dijelu.
"Međuzvjezdani oblici" optičke komunikacije, koje koriste vidljive i infracrvene lasere, rade kao monokromatski kontinuirani valovi (dakle, ne baš nešto kao lightsaberi iz Star Wars trilogije, više kao laserski nišan na oružju koje imate priliku vidjeti u svakom akcijskom filmu). Glavna prednost takvih lasera je u snazi koja omogućuje primljenim / odaslanim pulsevima zraka da zanemare pozadinsku buku fotona, bez upotrebe posebnih filtera. Ciljanim nanosekundnim pulsirajućim ET laserima mogla bi se, pretpostavlja se, izbjeći disperzija i scintilacija, i postići snaga od oko 1018 W (trenutačna snaga koju postižu zemaljski laseri je oko 1012 W). Tako snažni pulsevi omogućili bi zemaljskim teleskopima detekciju od 1000 fotona po pulsu na udaljenosti od oko 1000 svjetlosnih godina.
Ovakav pristup SETI-ju pretpostavlja da ET civilizacije imaju dovoljno razvijenu tehnologiju i da ciljaju na pravo mjesto. Drugi protuargumenti su transmisije u dalekom infracrvenom području (koje se ne pokriva), ili tolike valne duljine za koje naša atmosfera uopće nije propusna.
Optički SETI ( www.coseti.org ) na sveučilištu Columbus,
Bexley, započeo je svoja istraživanja još 1990. god.,
komunicirajući sa zainteresiranima preko lokalnog BBS-a, da bi 1997. svoje informacije ponudio svijetu preko Interneta.
Paradoks je da je cijela institucija zapravo više-manje one-man-band. Diretor i
glavni astronom COSETI-ja j
e dr.
Stuart Kingsley, koji je uspio podići svoja optička SETI istraživanja
na razinu institucije, i napraviti golemi web site od 150+ MB! Održao je i dvije SPIE konferencije ( The International Society for Optical Engineering ), a treća se planira
za 2001. god.
COSETI počinje istraživanja sa nekoliko zvijezda bliskih Suncu na udaljenosti od oko 100 svjetlosnih godina. Teleskop koji se koristi ima promjer od svega 25.4 cm. Popis kandidirajućih zvijezda dobiven je od SETI Instituta. Dnevno se analiziraju i snimaju velike količine podataka (oko 6.7 TB / terabajta, 1 TB = 1.024 GB / ). Tolike brojke velike su i za današnje pojmove, unatoč mogućnostima snimanja na medije velikih kapaciteta. Snimanje se provodi da bi se osnovni podaci mogli analizirati različitim algoritmima.
Optički SETI sa Columbusa zadržao je nezavisan status i izdržava se isključivo privatnim donacijama, jer očigledno velike organizacije ne vide veliku budućnost u njemu, inače bi financijski podržale istraživanja. Doduše, neka poznata imena poput Sir Arthura C. Clarka ili Johna Krausa sa bivšeg Big Ear opservatorija zainteresirani su i podupiru COSETI. Optički SETI na Berkeleyu i Harvardu isto nisu jače podržani, ali se provode kao potencijalni oblik SETI-ja. Unatoč tome, dr. Kingsley u budućnosti vidi simbiozu optičke astronomije i optičkog SETI-ja, koji bi koristio velike opservatorije po danu, kada se ne koriste za neka druga teleskopska istraživanja.